Lukavac, grad sa pedeset hiljada stanovnika u središnjoj Bosni, spada u najzagađenija mjesta u industrijskom središtu BiH. Koksara, cementara, taložni bazeni, rudnici i odlagališta opasnog otpada – skoro da ne postoji neka teška industrija a da nije prisutna u ovom području. Najgora od svih je tvornica sode, koja svakodnevno ispušta tone različitih polutanata. Često je od ranog jutra cijeli grad prekriven slojem crne prašine. Kako nije bilo mjernih stanica za mjerenje zagađenja zraka, stanovnici su samo mogli nagađati hemijski sastav zraka – iako je već neugodan miris dao naslutiti da okoliš u ovom gradu vjerojatno nije baš zdrav.

Grad se razvio 1893. godine, kada su u udaljenom, praznom i nenaseljenom prostoru u dolini rijeke Spreče rijeke postavljeni temelji „Prve bosanske tvornice amonijačne sode“. Industrija se razvijala brzo kao i broj stanovnika – ali je istovremeno rasla i količina zagađenja. Teško je reći da se političari i dužnosnici nikako nisu brinuli o građanima. Možda zbog lijenosti, možda zbog nesposobnosti, grad nije nabavio nikakve uređaje za mjerenje zagađenja zraka nego se odlučio da ih posudi od više opremljenih privatnih firmi ili državnih institucija u kantonu. Nažalost, to nije bilo izvodljivo više od dva puta godišnje. Očito je, da su takvi podaci bili beskorisni za poduzimanje ikakvih mjera za zaštitu javnog zdravlja.

Marširanje protiv prašine

Slično kao i u ostalim gradovima tog vremena u centralnoj Bosni, ljudi su tehnički većinu godine živjeli u alarmantnim koncentracijama smoga, a da toga nisu bili svjesni. Jedini dostupni izvor podataka o zraku bili su izvještaji Kantonalnog ministarstva za prostorno uređenje i zaštitu okoliša – koji nije bio lako dostupan. Frustracija mještana kulminirala je protestnim maršom u martu 2010. godine, kad je oko 3.000 ljudi protestovalo pred ulazom u fabriku sode. Građani su zahtijevali pristup tačnim informacijama o okoli- šu u gradu, postavljanje displeja na kojem bi se prikazivao trenutni nivo zagađenosti zraka, ugradnja električnih filtera na dimnjake i uspostava nadzornog vijeća za ekološke dozvole, u kojem bi bio i jedan predstavnik javnosti.

Oporavak stranih investicija

U to vrijeme, tvornica je već privatizirana i dio me- đunarodne korporacije u turskom vlasništvu – Sisecam. Njihovi menadžeri su se uplašili zbog mogućeg narušavanja ugleda tvrtke na međunarodnom trži- štu, te su počeli djelovati. Unutar samo jedne godine, više od 60 miliona eura uloženo je u naprednije tehnologije proizvodnje i objekte za zaštitu okoliša. 2011. godine Sisecam Lukavac je rangiran kao deveti najveći investitor u BiH i treći u smislu ulaganja za zaštitu okoliša i energetsku efikasnost (prema Poslovnim novinama, 2012). Pozitivan uticaj na imidž kompanije svakako je bio mnogo veći od mogućih ušteda korištenjem zastarjele tvornice.

2012. godine, gradski vijećnici su se pobunili i odbili prihvatiti godišnji izvještaj o zagađenju zraka Kantonalnog Ministarstva za prostorno uređenje. 44 U izvještaju je navedeno da svakodnevne koncentracije zaga- đujućih materija u zraku nisu prelazile dozvoljene godišnje granice emisija, uprkos nekoliko očiglednih incidentnih slučajeva ispuštanja emisija u istom vremenskom razdoblju. Zahvaljujući toj kontroverzi, 2014. godine je instalirana prva mjerna stanica u gradu. Iako se kvalitet zraka u gradu bitno poboljšao, druge posljedice proizvodnje sode još čekaju rješenje – na primjer, veliki taložni bazen poznat kao Bijelo more. Također, ni mjerna stanica ne radi potpuno pouzdano. U svakom slučaju, građani su dobili pristup stvarnim podacima i počeli su se prihvatati kao relevantni partner za raspravu.

Zbog stalnih pritužbi građana, ali i gradskih vijeć- nika, kanton je napokon instalirao mjernu stanicu za mjerenje zagađenja zraka u jednom od najzaga- đenijih gradova. Pristup informacijama predstavlja prvi korak za bilo kakvo djelovanje. Demonstracijama i napadom na ugled međunarodne korporacije, korporacija je prisiljena da investira u tehnologije za zaštitu okoliša. Kompanija je ubrzo prepoznala da su takva ulaganja pomogla popravljanju ugleda više nego što su to mogli kupiti novcem.

"Tvornica sode je izgrađena u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije; proizvodila je u vrijeme postojanja Jugoslavije, za vrijeme rata i poslije njega. Život grada – također u vezi sa radnim mjestima – je prilično vezan za proizvodnju sode. ali posljednjih nekoliko godina, ljudi su trpjeli i posljedice zbog te tvornice. U određenom trenutku, shvatili smo da ne možemo više izdržati i izašli smo na ulice. To je pomoglo. Uprava tvornice shvatila je da postoje ljudi koji žive u blizini, da mi imamo naše stavove, osjećanja i potrebe, ali i moć. Od tada, ponašanje tvornice se postupno poboljšava”.

Emir Avdić, Centar za zaštitu flore i faune