Moderna historija Tuzle čvrsto je povezana s nezaobilaznom prisutnošću lokalne termoelektrane na ugalj - najveće u državi. Termoelektrana u Tuzli, kapaciteta od 715 MW, u fazama je građena od 1959. do 1978. godine i gradovi Tuzla i Lukavac ovise ne samo o njenoj struji, nego i o grijanju. Iznenađujuće je da gigant koji troši 3 do 4 miliona tona lignita godišnje, nije opremljen filterima za odsumporavanje. Dakle, 50 miliona tona sumpornog dioksida godišnje pada na građane, zajedno s desetinama tona prašine. 2013. godine, ljudi su konačno izgubili strpljenje i počeli borbu za civiliziraniju proizvodnju energije.
Termoelektrana u Tuzli pripada kompaniji u državnom vlasništvu – Elektroprivreda BiH - a vlada ne bi trebala zarađivati novac trovanjem svojih građana. Populacija grada pati od respiratornih bolesti i raka više od bosanskog prosjeka. Prema izvještaju Centra za ekologiju i energiju, očekivano trajanje života po osobi u Tuzli kraće je za 3,2 godine, a termoelektrana je povezana sa do 4.918 izgubljenih godina života u Evropi svake godine. Oni koji upravljaju industrijom došli su do zaključka da to još uvijek nije dovoljno. 2013. godine, Elektroprivreda je obnovila blok 6 - zamjena električnih filtera trebala je smanjiti emisije čestica pra- šine i produžiti životni vijek tvornice za 15 godina. Iste godine, kompanija je objavila plan za izgradnju novog proizvodnog bloka 7 sa 450 MW kapaciteta za 1,6 milijardi KM (0,8 milijardi eura).
Građani na ulicama
Građani su izgubili strpljenje i organizovali su protestni skup na kapiji elektrane. Tražili su više ulaganja u tehnologije za smanjenje zagađenja zraka, u infrastrukturu zapuštenog grada i poboljšanje uslova života u cjelini. Kako kompanija nije bila u stanju smisleno objasniti razloge izgradnje novog proizvodnog bloka, ljudi su odbili projekat i zatra- žili njegovo administrativno obustavljanje. Postalo je jasno da nema potrebe za više energije u zemlji, a kompanija je samo željela ostvariti veći prihod povećanjem izvoza. Više od 5 hiljada ljudi potpisalo je peticiju koja je sadržavala ove zahtjeve.
Otrovne neplatiše
Već prije 12 godina, pokrenut je spor između Eletroprivrede i Tuzlanskog kantona zbog isplate kompenzacija za zagađenje zraka, postavljenih kantonalnim zakonom. Energetska kompanija bila je dužna platiti 150 hiljada KM mjesečno po svojim emisijama iz elektrane od 2002. godine, ali to nije učinila. U 2006. godini slučaj je došao do suda. 2009. godine odlučeno je u korist kantona i naređeno je elektrani da plati ukupni dug od 7 miliona KM (3,5 miliona eura). Ista situacija - dugovi zbog neplaćanja naknade za zagađenje, ravnodušnost kompanije i ligacija - ponovili su se i 2014. godine – u godini masovnih javnih protesta protiv zagađenja. U to vrijeme, dug je iznosio 14 miliona KM (7 miliona eura). Tuzlanski kanton i drugi put je napustio sudnicu kao pobjednik. Novac sakupljen od industrijskih zagađivača završio je u kantonalnom budžetu, iz kojeg je distribuiran općinama za infrastrukturne i javne projekte. Dakle, prljave industrije bar nekako su pridonijele siromašnom javnom budžetu. Slučaj je dobio veliki publicitet u masovnim medijima, te su udruženi napori građana i kantona rezultirali javnim ili parlamentarnim raspravama. Parlamentarci su počeli preispitivati cijeli sistem plaćanja naknada za zagađenje. U ljeto 2014. godine, parlament je usvojio novi zakon o naknadama. Zbog političkih nemira u 2014. godini, proizvodni blok 7 još nije izgrađen. Štaviše, Hitachi se odlučio povući iz investicije i danas je konzorcij kineskih kompanija jedini ponuđač za projekat. Zavr- šetak projekta je i dalje upitan
Lokalna nevladina organizacija uradila je iscrpan izvještaj koji je izračunao stvarne troškove proizvodnje energije. Šokantni pokazatelji štete po okoliš i javno zdravlje ohrabrili su masovne proteste građana. Predstavnici kantona su bili aktivni i tužili su energetsku kompaniju zbog neplaćanja dovoljno naknada za zagađenje. Taj slučaj je postao jedan od glavnih razloga usvajanja novog zakona o naknadama u parlamentu.
"Ljudi koji su odrastali u socijalizmu nisu navikli da se bore za svoja prava. Također imamo vladu iz prethodnog sistema koju čine pasivni građani. Na trećoj strani stoji industrija, sretna zbog apatičnih vlasti i stidljive javnosti. Njima je apsolutno svejedno što ljudi misle ili govore o njima. Dakle, oni nastavljaju uzdisati zrak bez ikakve odgovornosti. No, situacija se postupno mijenja. Ljudi su na početku shvatili da imaju pravo zahtijevati zdravo okruženje za sebe i za svoju djecu.”
Džemila Agić, Centar za ekologiju i energiju
